OKEANI – Tačka bez povratka
Protekle sedmice obilježen je svjetski dan okeana, koji se svake godine globalno slavi 8. juna. Iako je najveći broj ljudi svjestan značaja koji okeani imaju za našu planetu i sve živuće organizme na njoj, dosta nas nije u potpunosti svjesno na koje sve načine oni drastično utječu na život kakvim ga poznajemo. Klimatske promjene, potaknute povećanjem stakleničkih plinova kao što su ugljen-dioksid, metan i azotni oksid, duboko utječu na svjetske okeane. Te višestruke promjene, koje su širokog raspona, utječu značajno na morske ekosisteme, razinu mora, temperaturu okeana i njegovu hemiju. Zbog toga, posljednjih nekoliko decenija brojna istraživanja posvećena su upravo različitim dimenzijama utjecaja klimatskih promjena na okeane, ali i posljedične učinke na morski život i ljudsko društvo u globalu.
Kao jedan od najevidentnijih utjecaja klimatskih promjena na okeane javlja se porast razine odnosno nivoa mora. Ovaj porast prvenstveno je posljedica dva čimbenika, toplinskog širenja morske vode uzrokovanog zagrijavanjem te otapanja ledenjaka i polarnih ledenih kapa. Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC), globalna razina mora porasla je za oko 15 cm tokom 20. vijeka, a stopa rasta se drastično ubrzala u posljednjim desetljećima. Porast razine mora predstavlja značajnu prijetnju obalnim zajednicama širom svijeta. Niska područja posebno su osjetljiva na poplave, olujne udare i eroziju. Gradovi poput Miami-a, New York-a i Tokio-a suočavaju se s povećanim rizicima, koji zahtijevaju znatna ulaganja u infrastrukturu kako bi se ovi učinci ublažili. Osim toga, male otočne nacije su u opasnosti da postanu nenastanjive, što izaziva zabrinutost zbog klimatskih izbjeglica i gubitka kulturne baštine.
Još jedna bitna uloga okeana ogleda se u njegovoj ulozi apsorbcije viška toplote. S obzirom na činjenicu da okeani apsorbuju više od 90% viška topline stvorene emisijom stakleničkih plinova, dolazi do porasta temperature mora kao popratnog efekta. Ovo zagrijavanje ima nekoliko štetnih učinaka na morske ekosisteme. Na primjer, koralni grebeni, koji su vrlo osjetljivi na temperaturne promjene, doživljavaju događaje izbjeljivanja kada voda postane previše topla. Izbjeljivanje korala događa se kada se simbiotske alge koje žive unutar koralnog tkiva izbace, što dovodi do gubitka boje i vitalnih hranjivih tvari za koralje, što često rezultira njihovom smrću. Zbog toga, brojne morske vrste životinja također su prisiljene migrirati u hladnije vode, narušavajući postojeće ekosisteme i ljudska gospodarstva koja se na njih oslanjaju. Tako, komercijalno važne riblje vrste poput bakalara i skuše mijenjaju svoj raspon, utječući na ribarsku industriju i lokalne zalihe hrane.
Druga značajna posljedica povećanih emisija ugljičnog dioksida je zakiseljavanje okeana. Kada morska voda apsorbuje CO2, dolazi do stvaranja ugljične kiseline vode, koja snižava pH okeana. Dostupni statistički podaci ukazuju na to, da se od početka industrijske revolucije, kiselost površine okeana povećala za oko 30%. Zakiseljavanje okeana ima drastične učinke na život u moru, posebno na organizme koji grade školjke i kosture od kalcijevog karbonata, kao što su to prije svega mekušci, rakovi i korali. Kako se pH okeana smanjuje, tim organizmima je sve teže formirati svoje ljušture, što može dovesti do smanjene stope preživljavanja. To zauzvrat utječe na čitavu morsku hranidbenu mrežu, uključujući i vrste na koje se ljudi oslanjaju za hranu.
Klimatske promjene također utječu i na obrasce cirkulacije okeana, koji igraju ključnu ulogu u regulaciji klimatskih i vremenskih sistema na planeti Zemlji. Samo jedan od mnogobrojnih značajnih primjera može se pronaći u potencijalnom slabljenju Atlantske meridionalne preokretne cirkulacije (AMOC), glavnom strujnom sistemu u Atlantskom okeanu, koji u svom okviru uključuje i Golfsku struju. AMOC pomaže u prijenosu tople vode iz tropskih krajeva u Sjeverni Atlantik, utičući tako značajno na vremenske prilike u Evropi i Sjevernoj Americi. Njegovo usporavanje moglo bi dovesti do značajnih klimatskih promjena, poput nižih temperatura u Evropi, promjena u obrascima tropskih monsuna i poremećaja morskih ekosistema. To bi dalje moglo imati dalekosežne učinke na globalnu klimatsku stabilnost i ljudsko društvo, koje ovisi o sistemima poljoprivrede i ribolova.
Kumulativni učinci zagrijavanja okeana, zakiseljavanja i deoksigenacije, koja se odnosi na smanjenenivoa kisika u okeanu, pridonose smanjenju morske bioraznolikosti. Vrste koje se ne mogu prilagoditi ili migrirati suočavaju se s izumiranjem, što dovodi do gubitka bioraznolikosti koji u budućnosti može promijeniti strukturu i funkciju morskih ekosistema. Gubitak bioraznolikosti utječe i na usluge ekosistema na koje se ljudi oslanjaju, kao što su to ribarstvo, turizam i zaštita obale. Zdravi morski ekosistemi također igraju ključnu ulogu u vezivanju ugljika, pomažući tako u ublažavanju klimatskih promjena. Pad ovih sistema mogao bi pogoršati globalno zatopljenje smanjenjem kapaciteta okeana da apsorbira CO2.
Napori za rješavanje ovih izazova uključuju smanjenje emisija stakleničkih plinova kako bi se ublažile daljnje klimatske promjene, uz zaštitu i obnovu morskih ekosistema, ali i znatno ulaganje u adaptacijske mjere kao što su to na primjer izgradnja morskih zidova i stvaranje morskih zaštićenih područja. Naravno, međunarodna saradnja i čvrsti politički okviri, ključni su za učinkovito upravljanje i ublažavanje utjecaja klimatskih promjena na okeane. "Okean je preuzeo toplinu umjesto nas. Da nije bilo okeana, već bismo mnogo dramatičnije osjetili učinke klimatskih promjena. Ali postoje granice onoga što okean može apsorbirati, a mi uveliko pomičemo te granice." - Hans-Otto Pörtner, dopredsjedavajući Radne skupine II IPCC-a
